prazna čaša

Na rodeu života
izbačena iz sedla
(tur još boli)
A čaša moja
prazna je,
od Tebe.

Dragi,

kad ćeš je ponovno napuniti

Ljubavlju Svojom?

Suze me stigoše,

sa neba,

od sebe.

Moje srce

žeđa za Tobom,

ali prazno ostaje.

Što sam Ti dalje,

to si mi bliži,

no, kako da Te dotaknem?

Jer, čim približim se,
Ti nestaješ i gubiš se
u gomili;
gomili žednoj,
kao i ja;
gomili proždrljivoj,

baš kao ja...

nestaješ...

I odlazim,

i vidim Te bolje,

i osjećam da vidiš

i Ti mene,

i da žudiš,

kao i ja,

za onim što bol

(ra)stvara.