svi putevi vode...

ponovno igra...

koju već sam igrala -

i već išla sam poznatim,
okolnim putem;
sad već prepoznajem
i, doista, nema potrebe
prolaziti ga ponovno,
ali greškom (?)
ili iz nedokučivog mi razloga (?)
Ili, možda, iz straha (?)
opet eto me tu,
na istom, obilaznom, putu;
oh, prepoznajem ga,
pitam za prečicu,
no opet zadnji dio
izbjeći ne mogu -
moram gore, dizalom,
ali – pod se diže, a strop ne –
visina prostora se smanjuje,
sve dok nisam gotovo
u horizontalnom položaju -
padam na koljena
puzajući izlazim van...

i ponovno sam u sobi

koju htjela sam izbjeći

na samom početku (!?)

i smijem se sebi -

jer, svi putevi vode...

iznad grada

šum crnogorice
miris potoka
ljetni pljusak

prazna čaša

Na rodeu života
izbačena iz sedla
(tur još boli)
A čaša moja
prazna je,
od Tebe.

Dragi,

kad ćeš je ponovno napuniti

Ljubavlju Svojom?

Suze me stigoše,

sa neba,

od sebe.

Moje srce

žeđa za Tobom,

ali prazno ostaje.

Što sam Ti dalje,

to si mi bliži,

no, kako da Te dotaknem?

Jer, čim približim se,
Ti nestaješ i gubiš se
u gomili;
gomili žednoj,
kao i ja;
gomili proždrljivoj,

baš kao ja...

nestaješ...

I odlazim,

i vidim Te bolje,

i osjećam da vidiš

i Ti mene,

i da žudiš,

kao i ja,

za onim što bol

(ra)stvara.

Svakog jutra

zemlja se umiva

kapima rose

i poziva

-

prođi kroz mene

dodirom svojim,

dotakni me

golotinjom svojom,

osjeti moj dah

dahom tvojim

-

budi jedno sa mnom

kao što ja sam

dio tebe

bol i/ili zadovoljstvo?

ili - otvaranje nesvjesnog

pokazao si mi

da proći moram

kroz bol

prepoznah u tome

trag

zadovoljstva

prihvaćanjem sebe

osjetih

mir

rastvorio se

moj cvijet

u vječnoj ljubavi

O, pastiru

pomno biraš, istražuješ, lupkaš, grebeš, dubiš, bušiš, okrećeš, promatraš, pušeš...
Frulu, potpuno praznu, uzimaš u ruke svoje, dišući Ljubav kroz nju.

Ne puštaš me - dok ne isprazniš moju čašu gorčine.

Tek tada možeš me ispuniti Sobom.

Ogrlica

... oku nevidljiva
guši me u snu
vrat mi poginjući
... rasteže svoje
duge, svilene,
neraskidive niti
oko ruku, nogu,
tijela,
sputavajući...

... dok ne otkrijem

kako čvor odvezati

o koji vječno zapinjem...

čvor kad razvežem,

sebe odvezujem,

dišem...

Ogrlicu nosim i dalje

ali težine nema više,

ni gušenja

... lagana,

na suncu

blista