12.12.11.
bilo je
to
moje
posljednje,
vanjsko,
utočište;
otud
tolika gorčina;
više
nema mjesta…
u koje
vjerujem,
za koje
vjerujem
da mi
može pružiti
zaštitu,
sigurnost…
osim
tebe, koji si unutar;
više
nema mjesta…
na koje
bih mogla
nasloniti
glavu…
sjećaš
li se tih riječi?
sve
više
na
vjetrometini,
bez
zaklona…
dok
vjetar hladan puše
i nosi
pred sobom sve…
što je
dobro… da nestane…
što je
dobro… da raznese sve…
zablude...
ostani,
samo, stajati…
jer, teško
je dići se
dok
orkan bjesni…
Nema komentara:
Objavi komentar