ljestve su moje spuštane,
i ponovno dizane…
mostovi su moji prelaženi,
rušeni, ponovno podizani…
bujice su ih plavile,
mahovine obrastale…
kamenje se lomilo,
ograde padale su i dizale se…
drvo, iako pomno obnavljano,
trulilo je pod snijegom i mrazom…
metal hrđao je pod kišom,
para više za obnovu nema…
paučinu oko sebe stvaram
da ne dotakne me onaj tko spreman nije,
onaj za koga spremna nisam …
zvuk dodira kockica leda
s oblom površinom stakla
obojanom cvrenom tekućinom
vrati me u vrijeme
iz kojeg izašao nisi
utopivši se u lažnom mirisu
samosažaljevanja
tražeći publiku
koja uporno nestaje
tko će dodati ti led razblažujući tugu i bol, kad ostaneš sam?
vidim tvoju bol,
skrivenu iza osmijeha;
vidim je u tvojim očima
zagasitog sjaja, negdje, iza...
osjećam tvoju bol,
prikrivenu iza gomile
koja te okružuje;
osjećam je
u svojim kostima,
jer svi smo jedno.
što ću učiniti s njom?
hoću li pobjeći?
sakriti se?
ili ću ući u sebe,
pronaći te tamo
i iscijeliti je?
