neizrecivo I - i, što sad?

14.12.12.

i, što sad?

postoje mjesta, trenuci...

kad osjetimo da nešto nije u redu,

da trebamo pustiti...

(a ipak držimo i dalje čvrsto

nadajući se da će proći sam od sebe

taj čudan osjećaj...)

... taj osjećaj ludila,

koje nije naše

a koje nas dira...

vraća nam pogled,

krade nam misli...

... taj osjećaj...

da nešto gadno ne štima,

da je sve naopako...

a prati ga nemoć...

... da išta učiniš...

jer nije tvoje...

jednostavno, nije tvoje...

... taj osjećaj koji te tjera...

kad počinješ shvaćati razliku

između uvjerenja

i stvarnosti...

ne, ne one stvarnosti

koju vidiš očima slijepim

i čuješ ušima gluhim...

počinješ vidjeti,

i čuti...

... stvarnost skrivenu

iza brda nagomilanih laži,

iluzija

ljepote i blata...

počinješ vidjeti,

i čuti...

... ubrzanje dok stojiš

i mir dok sve oko tebe juri...

i vidiš,

i čuješ...

... da postoji nešto,

o čemu se šuti,

i što se pokriva,

i ne možeš više

skretati pogled...

uroniš, tada...

i vidiš da postoji

neka druga dubina,

i širina...

i počinješ puštati...

'hranu' koje grčevito si se držao,

misleći da ti je potrebna,

misleći da će te ona održati na životu...

počinješ puštati...

a kada pustiš,

osjetiš neopisivu lakoću...

osjetiš ogromnu slobodu...

i vidiš da jedini čuvar zatvora bio si sam,

da jedini sudac bio si sam...

baš kao i lopov,

baš kao i žrtva...

... a potop opći postaje pročišćenje...