08.12.10.
Sjećam se
Zorom,
na uzvišenju, dočekah Te
ne očekujući
Tvoj oblik;
Prepoznah
Te u sebi, oko sebe i ostadoh zapanjena
Tvojom
skromnošću;
Bili smo
Jedno, i ostadosmo Jedno, iako zaboravih.
Puštao
si me da se varam, tražeći dodire;
Govorio
si mi nemoj kad nisam ni znala
što činim,
vjerujući
da sam još uvijek samo Tvoja.
Puštao
si me da grubo padnem na zemlju, da ugledam svoju varku,
misleći
da si Ti izvan mene, da si me ostavio da kušam ostatke.
Sad,
kad sam ovdje, pitam se, u strahu,
jesam
li Te otjerala, ili pritajen čekaš
da Te
pustim iz tamnice svojih zabluda.
Stojim
pred provalijom,
gledajući
nemani ispod sebe,
umjesto
da pogledam prema Tebi.
Još mi
malo vremena treba;
znam
pred Tobom je vječnost,
a ja
sam umorna od trenutaka.
Dolazim,
dolazim…
Nema komentara:
Objavi komentar