03.12.10.
Dugo, dugo…
… ne
prestaje
bol od
čežnje za Tobom,
bol od
skorog rastanka
(iako
on nije stvaran)...
Ponovno
želim očajno biti s Tobom,
a
istovremeno sam daleko,
stojim
daleko od Tebe
i
gledam Te iz daljine,
sa
strahom,
sa
ljubavlju
(kako
to mogu osjećati istovremeno?).
Osjećam
kako nas odvajaš,
kako
želiš da sam ovdje,
ali i
da sam tamo,
bilo
gdje da jesam,
samo da
jesam.
Ne znam
više gdje sam
i jesam
li igdje
i
koliko Te doista
osjećam,
razumijem,
volim,
želim...
Znam
samo da boli,
da je
prazno
i puno
istovremeno
i iako
je tako zbunjujuće,
nije mi
žao što jest.
Nema komentara:
Objavi komentar