zaplakah

... kao nekad
nad ponorom svojim
kad bitke njezine ugledah

vratih se ponovno
na polja sjećanja
mahovinom prekrivena

osjetih olakšanje
što put je prijeđen
oštricama gorčine usprkos

zagrlih dijete
u ženu oblikovano
i sve svjetove razrušene

skupih, konačno, sve u cjelinu
i dopustih rastanak
zahvalnošću obasjan