Od(b)raz(sci)

bez obzira

koliko se trudila

ne stavljati ljude

u ladice,

oni ne daju se van.

i guraju me,

unutra.

što i nije tako loše,

ako shvatiš

vrijednost unutarnjeg

naspram vanjskog.

i tako

u svemu oko sebe

pronađeš način...

igrokaz

tvoje slatke riječi

gorak mi okus

u ustima ostavljaju

kako da ti kažem

ono što čuti ne možeš

kako da ti pokažem

ono što vidjeti odbijaš

koliko puta

ponovit ćemo

igrokaz poznati

prije nego zastor padne

i hoće li ikad

doista pasti?

astronauti

iz svemira jednog

sletjeh,

povratku kući

nadajući se.

ali,

više ista nisam,

kao ni svijet koji ostavih

samo mijena stalna jest

kako

korak uhvatiti

staro ne očekivati

novo prihvatiti

sebe smjestiti

kad konačnost osjećaš

nakon beskonačja

izvana i iznutra

kako

stati

kad svemir kreće se?

bojno polje

iznova tražim, prevrćem, pronalazim
sjećanje na čistoću ulaska
(ili je to samo velika iluzija bila?)
nailazim na
blato i smrad
(ili je sve to iluzija, ipak?)
okrećem se,
ruke u obranu podižući,
na udaru strijela otrovnih
izvana, i iznutra
pitam se
- kako promaših raskršće -
umjesto odgovora,
još (ne)potrebnih informacija
- neka se nađe - za bojno polje,
dok ne okrenem list, ili kočiju svoju,
i usmjerim se na neprijatelja pravog