Svatko igra igre svoje, uvjeren da je to jedina igra... a sve se isprepliće... Vidimo samo dio igre koji nam se pokazuje... Na istoj loptici toliko sudbina, koje se povremeno sretnu, pa raziđu, ili se nikad niti ne sretnu, svjesno... I ništa od toga stvarnost nije. A moj cilj je stvarnost... Do stvarnosti trebam probaviti te servirane mi igre i odbaciti ih kao laž, jer, ako su laž, zašto bi me taknule, zadržale, skrenule s puta?
Brahma satjaṃ đagat mithjā,
đīvo brahmaiva nāparah
Brahman (najviše načelo) je jedina istina, svijet je nestvaran
i, konačno, nema razlike između Brahmana i pojedinačnog jastva.
tražio si zvono i svijeću... moje je zvono moje tijelo, koje vibrira u skladu s mojim mislima, osjećajima... svjetlo je moje u srcu... sjećaš se - Ti si ga upalio...
Postoji jedno drvo, sveto drvo, kao što, uostalom, i ostala sveta su (uz kišu, rijeku i sveca)... Ovo ljeto šetalo se oko tog drveta. Počela sam sa 108 krugova. Krenuh po srednjoj udaljenosti... opazih tada opasnost– uvučeš se u osjećaj da si došao do blaženstva, čistoće, a zapravo, neprimjetno, uđeš u tupost, omamljenost... Smanjih krug (sjetila sam se mlinskog kamenja i kako izbjeći da budeš samljeven...) i priđoh uz samo drvo... malo vrtoglavice, povremene prepreke, uspinjanja i sagibanja (rekla bih, poniznosti)... i, treba biti budan. Opasnost 'brzog' kruga je hiperaktivnost. Posljednjih 8 krugova sam se opet malo 'raširila' i, konačno, izašla iz kruga. Doista, treba biti svjestan... Tada Te ugledah... i ponovno uđoh u krug... '1 krug je 1 život'... usporismo, a rijeka duša nabujala je... Odjednom, začuo se tutanj... kao oluja koja nailazi... moćni OM I, još jedna asocijacija... naizgled nespojivo? Ne dirajte moje krugove! (Noli turbare circulos meos!) – Arhimed (287. – 212. pr. Kr.)
sjedila sam na klupi nakrivljenoj, nedaleko bambusa, pomislih kako neobično prazno je poželjeh da dođeš i počelo je puhati, posvuda naokolo, osim na klupi... Kasnije, navečer, ugledah Te... Opet igraš se s vjetrom...
Kad se osjetiš uhvaćeno u zamku nezadovoljstva...
Počneš se okretati oko sebe, a posvuda isto – kao da izlaza nema... pogledaš lijevo – nered, desno –nered, gore... dolje... pokušavaš promijeniti samo vanjske okolnosti... NIŠTA se ne događa...
I, tek kad zaviriš UNUTRA, vidiš da je otuda sve poteklo... i kada posložiš TU... sve se presloži i TAMO... i opet možeš hodati bez spoticanja...